Dobrodošli u najradioaktivnije mjesto na planeti – 1. dio

Prije dolaska u Černobil, nisam mnogo znao o njemu. Kao klinac sam na Plej Stejšnu igrao tamo neki Stalker, pucačinu čija je radnja smještena ovdje, a jedan prijatelj sa tenisa mi je spominjao i jedan film na ovu temu. Černobilski dnevnici se zove. Mada, nemojte ga gle- dati, mnogo je loš. Iskren da budem, nisam mnogo znao ni koliko je mjesto uopšte sigurno. Nisam ni znao kako uopšte doći ovdje.Prije dolaska u Kijev, raspitivao sam se dosta o tome kako posjetiti ovo mjesto. Želja mi je bila ići tamo sam. Mnogo je veća avantura, ali mi Irina, sestra mog dobrog prijatelja Bogdana sruši snove jednom Fejsbuk porukom.

“Postoje određeni checkpointi koje ne možeš sam da prođeš. Moraš da imaš agenciju sa kojom ideš.”

Poslala mi je i link agencije za koju je čula da je ok. Solo east Travel se zovu i jednodnevnu turu naplaćuju oko 80 dolara sa osiguranjem.

Naš vodič Jurij pri polasku nam objašnjava neke od najosnovnijih stvari na koje moramo obratiti pažnju. Ne smijemo sjediti na zemlji (ako kontamo imati djecu), jesti i piti ništa van kombija i restorana u koji nas vodi, kao ni nositi kući „suvenire“ jer ćemo zbog istih vjerovatno biti uhapšeni na aerodromu, te nećemo imati priliku da ih vidimo kako svijetle u mraku. Znači ipak ne možete da poklanjate radi- okativne predmete osobama koje ne simpatišete sa posvetom da su posebni i unikatni.

Sa svojih par simpatičnih fora, Jurij nas uvodi u priču o ovom mjestu, te nam pušta dokumentarac dok se vozimo ka checkpointu. Što se više vozimo, ceste postaju sve gore, a tišina sve veća. Posljednji objekat koji smo vidjeli već je kilometrima iza nas. Ljudi nema. Tu i tamo tek pokoja lisica proviri iz žbunja. Kaže nam da su i vukovi česta pojava. Čer- nobilski radioaktivni vukovi. Spominje nam i crvenu šumu koja je stvorena ovdje. Sasvim obična normal- na šuma kao one u našim selima, postala je crvena nakon što je vjetar nanio ogromnu količinu radioak- tivne prašine, te je lišće izmijenilo svoju boju.

Lagano stižemo do vojnog punkta gdje izlazimo iz autobusa. Pretresaju nam autobus, te nas redaju jedan iza drugoga, kao na prelazu Bajakovo.

Mislim da kontrola duže traje nego kod nas. Samo je u Maroku duža. Do detalja provjeravaju svaki vaš detalj koji ste naveli. Svaka brojka u pasošu mora da štima. Nakon skoro pola sata čekanja, puštaju nas. Uskoro dolazimo do ulaza u Černobil. Jurij nas ponovo podsjeća na stvari koje su nam zabranjenje. Nikakvo hodanje po travi. Što manje diranja okolo. Samo žene smiju da se diraju kaže.

Nipošto ne spuštati stvari na zemlju. Kroz osmijeh spominje kako je skoro jedna Ruskinja htjela da napravi selfi te da bi našla bolji ugao, sjela je na travu. Kada se vraćala nazad, na kontroli su joj rekli da su joj hlače ozračene, te da ne smije u njima da prođe. Raspravljala se dugo sa carinicima, ali bez efekta.

Osjećam kako me obuzima jeza i strahopoštovanje prema ovom mjestu. Jurij nam kaže da je čak 500 pilota, zajedno sa tri vatrogasne stanice, poslano da ugasi požar koji je buktao iz reaktora 4. Nije to bio običan požar. Temperatura u pojedinim trenucima prelazila je i 2.000 stepeni Celzijusa. Kako nisu bili svjesni količine radijacije koja se širila, piloti i vatrogasci, koristili su svoju običnu uniformu. Svi oni umrli su u roku od nekoliko dana. Od količine radijacije, koža im je postala crna, a sva odjeća im se toliko zaljepila za tijela da su doktori morali da im otkidaju komade kože kako bi pokušali da im zatvore rane.

Priča se i da su im oči promijenile boju iz smeđe u plavu.

Svi oni su poslani u bolnici broj 6 u Moskvi koja je u to vrijeme bila jedina bolnica koja se borila sa ovim problemom. Međutim, u roku od nekoliko sedmica, tjela su počela da im se raspadaju. Svi su brzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili izloženi, najveća u istoriji čovječanstva, a nivo radioaktivnosti 1.000 puta jači od doze koja izaziva rak! Iako su svi poda- ci pokazivali da se reaktoru ne smije prilaziti,

naučnici su uspjeli da unutar njega ubace kameru. Unutar reaktora 4 našli su crnu lavu, koja je u mnogo čemu podsjećala na “Slonovo stopalo“, najsmrtonosniji nuklearni otpad na svijetu! Za samo 30 sekundi izloženosti ovom fenomenu slijedi vrtoglavica i umor koji će vas pratiti nedelju dana. Dva minuta izloženosti i vaše ćelije će početi da se raspadaju, za četiri minuta slijedi povraćanje, proliv i groznica. Poslije 300 sekundi izloženosti imate samo još dva dana života.

Dok posmatramo Černobil i reaktor 4, upozoravaju nas da smijemo slikati samo određene dijelove, te da će nam oduzeti aparate budemo li slikali okolo. Pitam Jurija koliko ljudi godišnje posjeti ovo mjesto.

– Oko 70.000. Ali ne vrate se svi kući znaš – reče uz ozbiljan pogled, koji malo odaje skriveni osmijeh ispod.

– Pretpostavljam da neke pojedu radioakt- vini vukovi? – odgovaram smrtno ozbiljan.

– Tako je, gotovo 5% ljudi pojedu radioak- tivni vukovi. Naredne godine ćemo pokušati smanjiti procenat na 3,5%. Tu je i morsko čudovište iz Černobila – reče pokazujući na vodu.

– Da, da naravno. Mislim da sam pročitao  i za nekog zmaja koji oblijeće ovo mjesto dva puta sedmično.

– Tako je, zmaj je isto problem. U mojoj prošloj grupi pojeo je troje ljudi. Ali šta ćeš!

– Znači, da obratim pažnju ukoliko vidim veliku sjenku koja se pojavljuje na zemlji?

– Tako je.

Robert Dacešin – 1. dio