Tekst i fotografije: Julijana Mencin
Kada smo prvi put stali na rub vapnenačke litice iznad tirkiznog zaljeva i promatrali kako se jutarnje svjetlo lomi na površini mora, znali smo da Sardinija neće biti samo još jedna točka na našoj penjačkoj karti, već mjesto koje će nam se uvući pod kožu. Pred nama su se uzdizale moćne stijene, a pod njima su ležali zaljevi s bijelim kamenčićima gotovo poput pijeska i more u nijansama koje prije povezujete s Karibima nego s Europom. U daljini su se lijeno njihale jedrilice, a osjećaj da za takav prizor ne morate prijeći ocean, već samo doletjeti na otok usred Sredozemlja, u svega sat vremena, bio je gotovo nestvaran.
Na Sardiniju smo otišli gotovo slučajno, potaknuti prijateljičinim spominjanjem vrhunske penjačke scene. Navikli smo slijediti dobre stijene kamo god nas vode, no nismo očekivali da će otok nadmašiti sve što smo dotad doživjeli u Italiji. Sardinija nije samo razglednica Mediterana s lijepim gradićima i izvrsnom gastronomijom, već prostor gdje se dramatična vertikala susreće s bojama tropskih laguna, a svaki dio krajolika čini zaseban svijet.
Put na otok i prvi susret s istočnom obalom
Budući da volimo slobodu kretanja, odlučili smo putovati automobilom. Vožnja kroz Italiju do Livorna, noćni trajekt i buđenje u zoru uz pogled na luku Olbia imaju poseban šarm – već sama plovidba daje naslutiti da putujete prema nečem drugačijem.
Kad napustite luku i krenete istočnom obalom, cesta se lagano uspinje i spušta između tipičnih mediteranskih naselja, iznad kojih se uzdižu brežuljci, dok se pod njima otvara more.
Regionalna cesta je zavojita, panoramska i gotovo teatralna, a asfalt ima karakterističnu crvenkastu nijansu zbog lokalne stijene korištene u podlozi. Iako postoji i brža prometnica, odabrali smo staru cestu – jer sporije kretanje kroz krajolik otkriva njegov pravi karakter.
Cala Gonone i Golfo di Orosei
Naša prva postaja bila je Cala Gonone, malo obalno mjesto smješteno između visokih stijena i kristalno čistog mora, uz čuveni Golfo di Orosei. Već sam spust serpentinama prema gradu pruža spektakularan uvod u ono što slijedi.
Postavili smo šator u kampu uz glavnu cestu, raspakirali opremu i jedva dočekali uzeti uže u ruke. Do prvog penjališta vodila nas je uska kozja staza kroz gustu makiju intenzivne zelene boje, između tamnih stijena i svijetlog vapnenca koji se na suncu sjaji poput mramora. Ispod nas se more prelijevalo iz plave u smaragdnu i tirkiznu, gotovo nestvarno, kao da je netko pojačao zasićenost boja.
Nakon prve ispenjane smjerice znali smo da smo na pravom mjestu. Stijene iznad zaljeva su raznolike, kompaktne i estetski savršene, a pogledi tijekom penjanja neprestano podsjećaju da se nalazite visoko iznad mora koje blista duboko pod vama. Ostali smo ondje dulje nego što smo planirali – dani se lako stapaju jedan u drugi kada kombinirate penjanje i istraživanje obale.
Baunei i plaže kao nagrada
Područje oko Bauneija skriva neke od najspektakularnijih plaža na otoku, do kojih se ne dolazi slučajno – treba ih zaslužiti. Spust uključuje stotine metara visinske razlike, drvene stepenice od lokalnih debala, ograde od isprepletenih grana i čelične sajle na izloženijim dijelovima. To nije samo šetnja, već iskustvo koje kombinira planinarenje, lagani “via ferrata” doživljaj i osjećaj istraživanja.
Kada se teren iznenada otvori i pred vama se ukaže zaljev s bijelim kamenčićima i tirkiznim morem, shvatite da je svaki korak bio vrijedan truda. Posjetili smo Cala Goloritzé, Cala Mariolu, Cala Biriolu, Cala Sisine i Cala Luna, a upravo nas je Cala Mariolu s nestvarnim prijelazima boja najviše očarala.
Ove su plaže dostupne i brodicama, ali pješačenje otkriva dodatnu dimenziju krajolika – uključujući ostatke drevnih naselja naziva nuraghi, kao svjedoka jedne od najstarijih mediteranskih civilizacija.
Ulassai – planinsko srce Sardinije
Nakon deset dana uz more preselili smo se u unutrašnjost, u Ulassai. Krajolik se ondje mijenja u dramatičnu kombinaciju kanjona, stijena i živopisnih sela priljubljenih uz strme padine. Ovdje nema turističke gužve, već autentičnost i sirova ljepota.
Penjanje je tiše i povučenije, ali upravo zato intenzivnije – imate osjećaj da ste dio nečeg iskonskog. Iako smo zbog vremenskih uvjeta ostali samo tri dana, unutrašnjost otoka ostavila je dubok dojam i želju za povratkom.
Masua i Costa Verde
Na jugozapadu, u blizini Masue, krajolik se ponovno transformira. Dugi pješčani pojasevi Costa Verde isprepliću se sa zelenim krošnjama borova, a nad mjestom se uzdižu stijene s pogledom na impozantnu stijenu Pan di Zucchero – kameni stražar usred mora.
U blizini se nalazi i Porto Flavia, impresivan inženjerski pothvat s početka 20. stoljeća, gdje su se olovo i cink iz okolnih rudnika tunelima u stijeni izravno ukrcavali na brodove. Danas napušteni rudnici krajoliku daju gotovo filmsku dramatičnost.
Chia, Villasimius i flamingosi
Na jugu, u okolici Chie i Villasimiusa, doživjeli smo verziju Sardinije najsličniju Karibima. Duge bijele dine prelaze u plitko tirkizno more, dok uz lagune mirno stoje flamingosi, čije ružičasto perje prizoru daje gotovo nadrealnu notu.
Promatrati flamingose u zalazak sunca, dok se nebo boji u pastelne tonove, trenutak je koji ostaje urezan u pamćenju.
Pet tjedana kasnije
Nakon bezbroj ispenjanih smjerova, dugih pješačenja do skrivenih uvala i večeri uz lokalno vino, sireve i domaće suhomesnate proizvode, pet tjedana kasnije shvatili smo zašto Sardiniju nazivaju europskim Karibima. Ne zbog resorta, već zbog boja, kontrasta i osjećaja slobode.
A, ako je istina da se u nekim napuštenim selima kuće još uvijek mogu kupiti za simbolični jedan euro i započeti novo poglavlje, tko zna – možda će naš sljedeći članak govoriti upravo o tome kako započeti novi život na Sardiniji.
