Tekst i fotografije: Damjan Gutman
Budući da su samoprozvani stručnjaci za Maldive, razni TikTokeri i drugi influenceri već puno toga rekli o ovom otoku, usredotočit ću se na Thoddoo onakvog kakvog smo ga upoznali prije procvata turizma, te na ljepote koje se kriju ispod morske površine, zbog kojih se svake zime vraćamo.
Na Thoddoo smo prvi put došli davne 2016. godine, kada je otok bio tek na početku turističkog razvoja. Za razliku od danas, kada se do njega može stići brzim brodovima za nešto više od sat vremena, dvaput dnevno, mi smo se usred noći ukrcali na veliki transportni brod te plovili gotovo šest sati. Među hrpama kartonskih kutija, građevinskog materijala, namještaja, bicikala i mnogih drugih stvari koje su tijekom dana natovarili za potrebe otočana, uspjeli smo se probiti do nekakvog balkona, gdje smo se na prostirkama pridružili još nekolicini lokalnih putnika i zaspali na tvrdim podovima. Probudili smo se zajedno s izlaskom sunca u staroj luci, gdje nas je dočekao vlasnik ronilačkog centra, Anatolij, s kojim smo i danas poslovno i prijateljski povezani. Jedini prijevoz za našu prtljagu bila je kariola na koju je Aziz natovario naše torbe i odveo nas do jedne od tada rijetkih gostinjskih kuća na otoku.
Tijekom našeg jednomjesečnog boravka, druge turiste mogli smo izbrojati na prste jedne ruke, a mještani su isprva držali distancu. Trebalo je dosta vremena prije nego što su nam se približili. Na otoku su postojala dva jednostavna restorana u kojima se mogla dobiti riža ili rezanci s tunom te dvije kolibe gdje su domaći ljudi sjedili, pili kavu i žvakali tanke listove betela posute ljutim prahom i nekom pastom sličnom zubnoj pasti. Čak ni u jedinoj trgovini nije bilo puno izbora; osim sjajnih pakiranja raznih umjetnih grickalica i slatkih gaziranih pića, nije bilo mnogo korisnih artikala za nas pridošlice. Kao i mnogo puta prije na našim putovanjima, naš tada petogodišnji sin Miha bio je ključan za ostvarivanje kontakta s domaćinima, jer je brzo uspostavio vezu s lokalnom djecom, preko kojih su nas prihvatili i odrasli. Danas, kada se vraćamo na otok, mnogi ga doživljavaju kao dio njihove obitelji. Iako nas sada mnogi poznaju, ponekad je lakše lokalnom stanovništvu reći: “Znaš, to su Mihini roditelji”.
Thoddoo nas je očarao svojim zelenilom, plantažama voća i povrća te pravom džunglom banana i kokosovih palmi. U vrijeme Ramazana, otok se pretvara u beskrajna polja lubenica. Tijekom mjesec dana, koliko traje ovaj islamski post, tisuće kilograma ovog sočnog voća putuje prema drugim otocima diljem Maldiva. Kada smo se kroz gustu vegetaciju probili do male pješčane plaže s lagunom u svim nijansama plave, zauvijek smo se zaljubili u ovaj mali raj. Iako je to najljepši dio plaže, lokalno stanovništvo ga je ustupilo turistima, postavivši ogradu lijevo i desno kako bi jasno označili dokle gosti u kupaćim kostimima smiju šetati. Godinama je taj sustav funkcionirao, no u posljednje vrijeme, unatoč mnogo većoj plaži, današnji turisti dopuštaju si sve više – ne poštuju pravila odijevanja i samovoljno prisvajaju dijelove plaže koji su izvorno namijenjeni domaćem stanovništvu.
Došao je dugo očekivani dan kada smo Mateja i ja stavili ronilačke boce s komprimiranim zrakom i zaronili ispod morske površine. Koraljni greben zasjao je u punoj ljepoti. Mnoštvo šarenih ribica, kornjače koje su počivale u hladu podvodnih stijena, te čuvari tamnih dubina – morski psi, ostavili su nas bez riječi. Kao da nam je podvodni svijet već prvog dana htio pokazati svoje najbolje lice, iz dubine su elegantno doplivale raže mante. Kasnije smo saznali da Thoddoo ima “čistilište”, mjesto gdje mante dolaze očistiti parazite, s lokacijom na samom grebenu. Svakog dana istraživali smo novi dio grebena oko otoka, koji ne pripada nijednom atolu, zbog čega je za vrijeme jakih vjetrova često izložen velikim valovima koji nemilosrdno udaraju o obalu.
U ronilačkom centru, osim nas, nije bilo nikoga, ali Anatolij nas je svaki dan s veseljem vodio na, nama do tada, neotkrivene lokacije. Oduševljenju nije bilo kraja, a večeri smo provodili sjedeći pod palmama do kasno u noć, prisjećajući se podvodnih avantura. Zanimale su nas prvenstveno lokacije koje su bile dostupne njegovim sporim brodom, dok je Anatolij pažljivo upijao znanje o vođenju ronilačkog centra. Tada nije imao znanja o vođenju centra, dok smo mi imali desetljeće i pol iskustva rada u ronilačkim centrima diljem Azije, a posljednjih godina uspješno smo vodili vlastiti centar u Hrvatskoj.
Mjesec je brzo prošao, i približavao se dan našeg odlaska te istraživanja drugih atola i novih otočića. Iako nas je privlačila želja za otkrivanjem novog, bilo nam je teško napustiti Thoddoo, jer smo se ovdje osjećali kao kod kuće. Ni Anatoliju naš odlazak nije bio po volji, jer je znao da će opet ostati sam u centru. Nekoliko večeri prije našeg odlaska rodila se ideja o suradnji. Ponudio nam je pomoć u uređenju potrebnih dokumenata za rad i boravak u zamjenu za naše znanje, kako bismo podigli ronilački centar na višu razinu, i uz pomoć zadovoljnih gostiju, postavili Thoddoo na kartu Maldiva kao atraktivnu ronilačku destinaciju. Iako smo se potajno nadali takvoj prilici, nismo ni sanjali da će ponuda doći tako brzo.
Thoddoo je već nakon nekoliko mjeseci postao naš drugi dom, što je i danas. Svake godine pred zimu, pobjegnemo tamo, no tih nekoliko mjeseci prebrzo prođe i već obećavamo prijateljima da ćemo se uskoro ponovno vidjeti. S obzirom na to da Maldivi sa svojih 1200 otoka već godinama spadaju među top 5 svjetskih destinacija, bio je to prilično hrabar plan. No, već sljedeće godine smo uspjeli. Usmjerili smo se na glavnu sezonu, od studenog pa sve do travnja. Svaki od nas trudio se najbolje promovirati ronjenje i boravak na lokalnom otoku. Upravo su, zahvaljujući i našoj pomoći, Thoddoo među prvima otkrili putnici iz Slovenije.
U početku smo još uvijek bili vezani za spori brod, koji je ubrzo postao premalen, pa se floti pridružio veliki gliser s tri snažna motora. Time su se otvorile nove ronilačke lokacije na susjednim atolima o kojima smo prije samo sanjali. Velike podvodne stijene, koje se izdižu gotovo do površine usred mora, postale su popularne destinacije. Glavna atrakcija su, naravno, morski psi, koji elegantno lebde uz greben u jatama, unatoč snažnim morskim strujama oko stijena. Velike udubine s prevjesima formiraju dvorane pune šarenih lepezastih gorgonija. Život ovdje buja, a ronjenje pri zalasku sunca koje prelazi u noć predstavlja posebno iskustvo. Adrenalin preplavi tijelo dok velike ribe jure prema svjetlu ronilačke lampe, osvjetljavajući sitne rakove i ribice, hranu za veće grabežljivce. Naravno, iz mraka se iznenada pojavi i morski pas, kojeg već izdaleka odaje blistavo oko. Približi se dovoljno blizu da promatra uljeza, a zatim ponosno odpliva dalje. Sve ronioce, posebno početnike, pažljivo pripremamo za ovo iskustvo, a većina priznaje da nisu očekivali ovako intenzivan doživljaj. Za one sa “slabijim srcem”, koji nisu ljubitelji adrenalina, imamo alternativu – odvodimo ih na mjesto gdje mante dolaze na svoj spa tretman. Za razliku od domaćeg koraljnog grebena, gdje dolazi nekoliko ljepotica, plitki dio između otoka Ukulhas i Mathiveri vrvi mantama željnim tretmana. Sve što trebamo učiniti je zaroniti do 10 metara dubine, zauzeti poziciju na rubu grebena i uživati u beskonačnoj predstavi ovih veličanstvenih stvorenja, čija “krila” dosežu i do četiri metra.
Iako Thoddoo, otok veličine svega 1400×1200 metara, možete obići pješice za nešto više od sat vremena, greben oko njega skriva mnoge zanimljive pozicije. Trebalo nam je dosta vremena da otkrijemo mjesto na jugoistočnom dijelu otoka gdje iz tamnih dubina možemo prizvati srebrnopruge morske pse. Oni su najveći među grebenskim morskim psima i dosežu duljinu preko tri metra. Tehniku prizivanja naučili smo prije nekoliko godina u Južnoj Africi, a trik djeluje i ovdje. Na to sam posebno ponosan. Na početku, ronitelji sve to smatraju šalom kad im kažem da ću ih prizvati, ali kad se pod vodom doista pojave, iznenađenju i oduševljenju nema kraja.
S godinama i razvojem turizma izgradili smo novu zgradu na jednoj od glavnih ulica i preselili ronilački centar. S početnih 15 ronilaca dnevno, sada možemo pod vodom provesti i do 50 osoba dnevno. Kao i ronilački centar, i otok se posljednjih godina značajno razvio. Nove smještajne jedinice, restorani i trgovine brzo su niknuli. Umjesto malih gostinjskih kuća s nekoliko soba, sada se grade velike višekatnice koje mogu primiti značajan broj gostiju, gotovo stotinu. Nekada malo selo, a sada više nalikuje turističkom naselju. Infrastruktura se razvija; 2023. godine dovršen je kanalizacijski sustav, kao i vodovod koji provodi vodu iz desalinizatora. Elektrana s četiri ogromna agregata, koja dnevno proizvode do megavat električne energije, premještena je na rub otoka, pa više nema dosadne buke u centru. Za razliku od turista, lokalno stanovništvo priželjkuje asfaltirane ceste koje bi povezale luku s plantažama. Siguran sam da je samo pitanje vremena kada više neće biti moguće hodati bosim nogama po otoku.
Dolazak na Thoddoo brz je i jednostavan, s obzirom na to da mnogo brzih glisera svakodnevno odlazi s aerodroma dva puta dnevno. Na otoku više nema samokolica, već električni golf-autići u novoj luci čekaju da prevezu turiste do njihovih smještaja. Stari brod ostao je jedini sporiji prijevoz, koji prevozi voće i povrće s otoka u Male, a sljedeći dan se vraća s potrepštinama za trgovine i stanovnike.
Thoddoo je jedinstven zbog svojih plantaža povrća i nasada papaje, ali i zbog slatke vode koja se nalazi samo metar ispod zemlje, što omogućuje navodnjavanje poljoprivrednih površina. Zbog tih uvjeta otočani nikada nisu bili u lošem ekonomskom položaju, no ipak su živjeli skromno i zadovoljno. Međutim, rast turizma donio je i zamke modernog doba. Povezanost sa svijetom putem društvenih mreža, materijalizam i virtualna stvarnost samo su neke od opasnosti koje sve više privlače mještane, ne znajući da svakim danom gube dio svoje autentičnosti. Jedino čemu su ostali vjerni jest njihova ležernost. Iako su spremni udovoljiti turistima, ne dopuštaju da im stranci nameću užurbani ritam života na koji su navikli.
Iako turizam mijenja Thoddoo – raj koji polako nestaje, zbog njegovog predivnog podvodnog svijeta, mi se i dalje vraćamo.
