Tekst i fotografije: Brane T. Červek
Brane T. Červek certificirani je vojni instruktor preživljavanja u prirodi za specijalne jedinice i osnivač škole S.S.F.N. (The School of Survival from Nature – Special Forces Training) sa sjedištem u Sloveniji. Riječ je o profesionalnoj organizaciji koja pruža obuku iz S.E.R.E. programa (Survival / Evasion / Resistance / Escape), kao i taktičku obuku iz Combat Tracking i Counter-Tracking. Svi ovi programi i tečajevi temelje se na profesionalnoj obuci o općem preživljavanju, izbjegavanju, otporu i bijegu u neprijateljskom okruženju, koja je namijenjena specijalnim vojnim jedinicama – postrojbama za specijalne operacije, izviđačkim postrojbama, borbenim pilotima, za različite vojske, i drugima. Brane ima više od 35 godina radnog iskustva na području poučavanja elitnih jedinica, a sve to je dovelo i do snimanja 28 emisija za televiziju pod naslovom “Preživljavanje u divljini”. Njegovo pismo majci prirodi prenosimo u nastavku.
Majko prirodo, nesebična majko, koja me s lakoćom bezuvjetno prihvaćaš takvog kakav jesam…Želim da znaš da jednostavno volim ono što već znam o tebi, a istovremeno bezuvjetno vjerujem u ono što o tebi još ne znam. Uz poštovanje prema tvom, ponekad nezgodnom, a ipak najvećem savršenstvu, i s povjerenjem u tvoju vječnu mudrost, kunem ti se u svom poniženju i najvećem poštovanju, jer ti, majko prirodo, možeš bez mene, ali ja nikako ne mogu bez tebe. Uzalud je veličina čovjeka i čovječanstva, za prirodu nismo bitni, ona svakako može nastaviti bez nas, ma što mi odlučili ili ratovali. Dok ne naučimo poštovati sami sebe, nikada nećemo poštovati bića oko nas. Priroda je spremna na evoluciju, hranila je vrste veće od nas, izgladnjivala je veće vrste od nas. Kada priroda cvjeta, cvjeta i naš život; kada priroda propada, propada i naš život. Naša će djela zapečatiti našu sudbinu, a ne njezinu.
Iako smo uvjereni da smo preuzeli kontrolu nad našom planetom i često sanjamo o otkrivanju novih svjetova, istina je da ne znamo ni što se nalazi u našoj vlastitoj kosi. Više ili manje ubijamo iz zabave i sporta, ne znajući odakle dolazi naš svakodnevni kruh. Da, istina je kako lako zaboravljamo poniznost koju smo naučili u teškim trenucima… a upravo je to ono što nam treba!
Zapravo, ovdje na zemlji, svi smo mi samo neki sateliti… čini nam se da kružimo u prilično sigurnoj orbiti, svi tražimo bogatstvo i pobjedu nad drugima u njihovim greškama, a ono što smo zaista naučili jest da više ili manje samo uzimamo. Hranimo se na grbači sirotinje, pa kasnije plačemo jer nas boli trbuh. Zapravo se u nekim trenucima ponašamo kao razmažena djeca s bankovnim karticama bogatih i neprizemljenih roditelja, jer sve što mislimo da posjedujemo imamo samo na posudbu, a mali broj ljudi je toga svjestan.
Današnja gospoda, noseći ispeglane kravate, uglavnom u lijepoj i finoj odjeći, s filmskim osmijehom – nažalost, ne govorim o dobročiniteljima – uz pomoć medija koje kontroliraju, sami čine da spašavaju svijet. Zapravo, to je naš vlastiti otrov. Dok se narod – muževi, majke i naša djeca – odriču mnogo toga svakodnevno, ova elita koja nam prodaje svakakva rješenja za bolji život i svjetliju budućnost, ne žrtvuje ama baš ništa. Oni nas i dalje pljačkaju i truju bez milosti, a mi ovce sve to prihvaćamo bez ikakvog dostojanstva i borbe. Narode, izgubili smo već davno jer smo se prodali za nekoliko bombona koje su nam bacili, a zapravo se međusobno svađamo zbog manipulacija izvrsnih glumaca, prodanih i svima nama dobro poznatim svjetskim igračima.
Zamislite se samo na trenutak, ugasite svjetlo u sobi i izađite van u prirodu, izujte se, osjetite zemlju među prstima, nemojte ni disati, isključite se, osjetite mir i tišinu, poslušajte ritam srca u sebi, ostanite samo jednu noć bez ičega u prirodi. Istina će vas pogoditi kao nikada prije. Tužno je što trenutno živimo u vremenu kada je istina apstraktnija od laži, i to je sasvim normalno. Birokracija zapravo stvara štit eliti, dok nam pred očima ograničavaju vlastitu slobodu. Stvaraju nam bolji život – ha ha ha! Pogledajte civilizaciju koja se hvali velikim gradovima od stotinu tisuća do nekoliko milijuna stanovnika u megagradovima – pa zamislite koliko tona otpada svi ti ljudi dnevno proizvedu, a ne uzgajaju ni šaku hrane, ne za sebe, a kamoli za druge. Sva ta prljavština mora negdje – pa naravno u rijeke, jezera i mora. Zamislite samo koliko se stvara otpada, plastike, kiselina, metala, otrova i plinova zbog brojnih automobila. I da, ljudi u tim gradovima stvaraju zagađenje brodovima, avionima koji stalno dovoze hranu, ambalažu, uređaje i druge proizvode za tu “normalnu civilizaciju”. Nas, “nenormalne ljude”, koji živimo na selu daleko od tih gradova, živeći od prirode, njihova birokracija maltretira jer spaljujemo lišće u jesen, i tako uništavamo planetu i stvaramo globalno zagrijavanje.
Bože moj… pa ako sada ne vidite da je čovjek sam sebi rak, onda smo još uvijek isti majmuni koji su pali s drveta na glavu. Sve je na nama, kako odlučimo, jer s druge strane jako dobro znamo tko je neprijatelj. Nema tu nikakve čarolije, ali kipuća voda može jaje učiniti tvrđim, a krumpir mekanim. Na nama je da prepoznamo tko smo i što smo, i što ćemo na kraju postati ako dopustimo da nam isperu mozak. Na rubu smo promjene, ali za sada samo glasno pričamo o nužnoj promjeni jer je to sada u trendu. Svi bismo promijenili svijet, ali nitko ne bi promijenio sebe. “Biti ujedinjeni” je tek početak, “ostati zajedno” je napredak, a “raditi zajedno” je uspjeh. Ipak, na ovom svijetu ima puno dobrih ljudi, a ako ih ne pronađeš, na tebi je da postaneš jedan od njih. Kad očistimo vlastito ogledalo, moći ćemo prihvatiti sebe i tada se promijeniti.
Zaista nam treba malo da se možemo promijeniti, a sve ostalo je reklama za prašak za rublje prije prijenosa nogometne utakmice. Sve priče imaju jedan zajednički nazivnik – prirodu. Čovjekovo srce bez prirode s vremenom otvrdne i postaje ukočeno i bezosjećajno. Sve to možemo jasno vidjeti danas jer nitko ne čuje ni samoga sebe, a kamoli prirodu. Što me naučila majka priroda? Da moram osjetiti da sam dio ovog svijeta i da nisam ovdje samo u prolazu, jer to je velika razlika. Poruka svim civiliziranim vanzemaljcima iz gradova, poruka gospodi u kravatama i ženskom donjem rublju – nemojte nas nenormalne gurati na rub, jer mi smo vaša grana, a ne suprotno.
Igralište gluposti nema granica – mogli bismo razgovarati o različitim temama jer među njima ima bezbroj bisera. Dosta je bilo ratovanja, dosta je bilo trovanja, dosta je bilo gluposti i tolerancije prema ovim majmunima, kojima novac vrijedi više od života djece. Ovo neće proći samo od sebe, i ako ćemo imati sreće, da zaratimo još posljednji put i da samo još jednom padnemo na glavu s grane, tada vi, gospodo civilizirana, možete i dalje jesti novac ako možete. Jer, će netko od nas novih ostaviti tu crvenu jabuku i radije pojesti zmiju, samo da konačno prestane ovo zlo koje jede plodove.
